Neznanje je, kazu, blagoslov...
Ne znam sta da mislim. Nije lako kad se zaljubis. Ne zelis da budes povredjen, igras na sigurno. Kazu mi, ne zanosi se, ja se trudim… zbunjena sam, znam, treba sve pustiti da ide svojim tokom, al sta ako mi se ne svidja taj tok, da li mogu da ga izmenim? Naucila sam da gubim, to mi ne pada tesko. Da li zivot takav treba da bude? Mnogo gubitaka, mnogo lekcija? Al opet, imam osecaj ko da te lekcije ne mozemo da primenimo, iste stvari nam se dogadjaju, a mi, ni makac, stojimo u mestu. Dosta odluka, osecanja, razloga, nadanja I poraza, sve nas to sputava, a mi nismo u stanju da ista promenimo. Gde gresim? Hiljadu puta analiziram sebe I svoje postupke I ne vidim. Pokusavam da shvatim, al ne mogu.
Da li sve mora da bude tako komplikovano, ili mi sami cinimo da tako bude? Sta da sam uradila drugacije, sta bi bilo kad… Previse mucim sebe, samokriticna sam, trazim greske, trazim razloge, pa se opet vracam na istu misao: nije moglo biti drugacije, I to me dotuce. Mnogo stvari koje nisu onako kako zelimo da budu. Mozda stvarno mora da bude tako. Kao sto kaze moj stari: Ko zna zasto je to dobro.